Danas smo na kafu pozvali Katarinu Đorđević, Zvezdinu “desetku” i kapitena, fudbalskog sudiju i
reprezentativku naše zemlje.
Prve fudbalske korake napravila je još davne 2004.
godine na igralištu prekoputa rodne kuće u Rudovcima, gde je, od malih nogu, sa
dečacima iz kraja igrala fudbal. Njen talenat prvi je primetio tadašnji trener ženskog fudbalskog kluba LASK iz
Lazarevca i od tada njena karijera kreće uzlaznom putanjom.
Šta nam je sve Katarina otkrila o svom profesionalnom, ali i privatnom životu, pročitajte u nastavku.
Šta nam je sve Katarina otkrila o svom profesionalnom, ali i privatnom životu, pročitajte u nastavku.
Kada
se javila ljubav prema fudbalu i kako je sve počelo?
-Ljubav prema fudbalu, nasledila sam od tate, koji
se u mladosti rekreativno bavio fudbalom, pa je nekako bilo logično da i brat i ja krenemo tim putem. Moj talenat prvi je primetio trener Darko
Stojanović, sad već davne 2004. godine, i ponudio mi da dođem na trening u ženski fudbalski klub LASK
Lazarevac, odakle je sve i počelo. U LASK-u sam bila sve do 2011. godine kada
je došlo do potpisavanja poslovno-tehničke saradnje sa muškim fudbalskim klubom
Crvena Zvezda. Tada je došlo do promene imena iz LASK u Ženski fudbalski klub
Crvena Zvezda i premeštanja sedišta iz Lazarevca u Beograd, i od tog trenutka zvanično sam postala fudbalerka Crvene Zvezde.
Da li se sećaš kako je izgledao taj prvi trening? Da li si odmah shvatila da je to nešto čime želiš da se baviš u životu?
-Prvo osećanje koje je preovladalo u tom trenutku bio je strah. Bila sam još dete, nisam ni znala šta želim od života, mislila sam da je to samo radoznalost, prolazna faza. Međutim, već posle par treninga shvatila sam da je to ono čime želim da se bavim, javila se velika ljubav prema fudbalu i ogromna želja da uspem u tome.
Sa
kim iz tima najbolje sarađuješ na terenu, a sa kim privatno?
-Na terenu najbolje sarađujem sa Mirelom Tenkov, sa
kojom se družim i privatno, i koja mi je i cimerka. Pored nje, privatno najviše
vremena provodim i najbolje se razumem sa Darijom Đukić.
Pored
tebe, kojoj je to u sklopu kapitenske dužnosti, ko je najbolji motivator u
timu?
-Tenkov Mirela i Savanović Aleksandra.
Da
li postoji neki trenutak u karijeri koji ćeš pamtiti do kraja života?
-Za sada je to svakako plasman u finale Kupa Srbije
za žene, pobedom nad favorizovanim Subotičkim Spartakom i osvajanje Kupa.
Kome
duguješ najveću zahvalnost što si danas to što jesi?
-
Veliku zahvalnost za svoju karijeru dugujem porodici koja me uvek podržavala, i
trenerima Darku Stojanoviću i Aleksandru Petroviću koji su najzaslužniji za
uzlaznu putanju moje karijere i koji su mi uvek davali vetar u leđa.
Znamo
da zna da bude dosta teško uskladiti profesionalne obaveze sa privatnim
životom, posebno kada se u obzir uzme da ti pored klupskih, imaš i obaveze u
reprezentaciji naše zemlje. Kako najčešće provodiš slobodno vreme?
-Tačno je da često pored svih obaveza ostaje malo
slobodnog vremena, pa tako svaki slobodan trenutak iskoristim da budem sa
porodicom i da otputujem negde, uvek kad sam u prilici.
Od pre dve godine član si i A selekcije reprezentacije Srbije. Šta
za tebe predstavlja dres reprezentacije?
-Nastupati za reprezentaciju je svakako nešto čemu
teži svaka osoba koja se bavi sportom, jer je to u neku ruku najveće priznanje
i predstavlja veliku čast za jednog igrača.
Koje su tvoje ambicije sa Crvenom Zvezdom?
- Ambicije sa Crvenom Zvezdom su svakako odbrana trofeja Kupa Srbije za žene, koji je osvojen prošle godine, a za sledeću sezonu cilj je i dupla kruna, i, ako Bog da, da se i na “Marakani” čuje himna Liga šampiona.
Pored profesionalnog bavljenja fudbalom, od nedavno baviš se i suđenjem. Kakvi su ti budući planovi koji se tiču karijere sudije?
-Ljubav prema fudbalu, svakako se prenela i na suđenje, pa sam tako na nagovor drugarice koja se već par godina time bavi, počela i da sudim. Cilj je svakako internacionalna licenca.
-Sve dođe u pravo vreme, onome ko zna da čeka.
-Apsolutno. Strpljenje i mnogo truda, zalaganja i upornosti.
No comments:
Post a Comment